Nikola Žinić: Neuspjeh je dio procesa i pokušaj iz kojeg se nešto novo može naučiti

Nikola Žinić: Neuspjeh je dio procesa i pokušaj iz kojeg se nešto novo može naučiti

Intervju: Nikola Žinić, kreativni direktor i suosnivač reklamne agencije Bruketa&Žinić OM

Ispričajte nam nešto o vašim početcima, kako ste došli na ideju i kako ste odlučili baviti se upravo ovime čime se bavite danas?

Cijeli život sam nešto crtao, kopirao stripove i crtao grafite. Prije rata sam za jedan osječki časopis crtao strip koji se nalazio na zadnjoj stranici. Otac mi je bio arhitekt i sama logika mi je nalagala kako bih i ja trebao krenuti na arhitekturu, međutim nakon 2 godine studiranja sam zaključio kako to nije za mene. Dizajn je puno prilagođeniji mojoj osobnosti i sviđa mi se brz tempo realizacije projekata. Na fakultetu sam bio jako nestrpljiv jer sam htio raditi i bio sam razočaran profesorima jer nisam dobivao znanje koje sam htio. Nakon 3 godine sam otišao s fakulteta i počeo raditi kod jednog profesora u studiju gdje sam upoznao Davora Bruketu. Došli smo na ideju da otvorimo svoj studio i krenuli tim putem. Mislili smo: „Ako može onaj, možemo i mi!“.


Za početak smo posudili novac od roditelja koji su čak podignuli kredite, kupili smo računala, iznajmili smo prostor zajedno s dvije arhitektice i krenuli smo samostalno raditi. Već nakon 2-3 godine smo već uspjeli vratiti novac koji su nam roditelji posudili kad su dignuli kredit. U to vrijeme smo bili jako mladi i javnosti smo brzo postali zanimljivi budući kako su do onda na tržištu onda prevladavali samo stariji dizajneri. Bili smo totalno drugačiji od ostalih pa su se poslovi počeli redati jedan za drugim. Puno poslova smo čak sklopili u jednom zagrebačkom klubu za šankom u 2 ujutro kad smo susretali razne umjetnike i izvođače s kojima smo u konačnici sklopili poslovni dogovor. U početku nam novac nije bio toliko bitan već nam je bilo bitno stvoriti svoj portfelj, kad smo to postignuli onda smo počeli obilaziti velike agencije. Prvi veliki posao nam je bio za Pepsi čime je zapravo službeno započeo naš biznis.

Budući da ste relativno mladi krenuli u taj biznis jesu li vas potencijalni klijenti shvaćali neozbiljno, podijelite s nama neku vašu anegdotu!

Zapravo, od početka nas se shvaćalo ozbiljno iako smo bili poprilično otkačeni. Ja sam u to vrijeme imao određeni stil odijevanja pa sam izgledao kao darker.  Međutim, naši radovi su stajali iza nas i kad god smo ih nekome prezentirali se zapravo vidjelo kako nas ne treba suditi po vanjskom izgledu već po tome što i kako radimo. Iako, bilo je i situacija kad nam je to bila prednost u pregovorima i nisu postojale barijere, a to se najčešće događalo sa manjim biznismenima. Veći biznismeni nas u početku nisu uopće zvali nego tek kasnije kad smo počeli odrađivati ozbiljnije poslove. Sjećam se, prvu barijeru smo probili kad je u novinama bila kampanja Agrokora „Kupujmo Hrvatsko“ na koju smo mi reagirali i direktno prozvali Agrokor kako mogu stajati iza te kampanje, a plaćaju francuski dizajn. Tada nas je prepoznao gospodin Ante Vlahović iz Adrisa i otvorio nam je put ka ozbiljnom dizajnu.  S vremenom smo se mijenjali, napredovali smo,  naučili smo bolje prodavati naš proizvod i raditi razne projekte. Nikad nismo stajali na jednom mjestu i posao nam je postajao sve ozbiljniji. Smatram kako je u biznisu od iznimnog značaja stalno se mijenjati i prilagođavati potrebama tržišta. Da smo ja i moj poslovni partner ostali na onome gdje smo bili prije, sumnjam kako bismo opstali do danas.

Tko vam je bio najveća podrška u vašim poslovnim početcima?

U samom početku moja obitelj mi je bila najveća podrška. Radili sam po 16 sati dnevno zbog čega je obiteljski život patio, međutim stvarno su imali razumijevanja. Nismo imali mentore ali smo detaljno pratili što se događa na tržištu i imali smo uzore, primjerice Neville Brody i Erik Spikermann. Odlazili smo na put u London i vraćali se s punim koferima raznih knjiga budući da tada nije bilo Interneta, plaćali smo si radionice po Europi i odlazili u Japan po tjedan dana kako bismo u konačnici dokazali kako se i u maloj zemlji, kao što je Hrvatska, može uspjeti bez odlaska u inozemstvo.

FOTO: Maja Gjajić

Jeste li ikad došli u dilemu da se preselite iz Hrvatske?

Došli smo u dilemu da se preselimo u Njemačku 2-3 godine nakon što smo ozbiljno počeli s radom budući da smo tamo imali klijente koji su bili zainteresirani za poslovnu suradnju, međutim nije im odgovaralo što smo mi u Hrvatskoj. U konačnici, odlučili smo kako se nećemo seliti i kako ćemo ostati u Hrvatskoj. Bilo je raznih izazova, ali nama je uvijek fokus bio na tome da ostanemo ovdje. Kroz vrijeme kad smo počeli smo slati svoje radove na razne festivale i počele su pristizati razne ponude. Tada smo shvatili kako na svjetskoj sceni ipak ima prostora i za nas iz ove zemlje. Razbijali smo mitove i barijere kako na nekom svjetskom festivalu ne može pobijediti rad iz jedne male zemlje. Dokazali smo kako kvalitetan rad može pobijediti uz objektivan i pošten žiri. Na taj način smo postali dijelom svjetske scene.

Budući da je kod nas prisutna kultura neuspjeha i ne prihvaćanje istog pa mnoge ljude upravo to koči u ostvarivanju svojih ideja, možete li podijeliti s nama neki vaš izazov ili neuspjeh  iz kojega ste nešto naučili i što vam je u konačnici pomoglo pri ostvarenju ovoga što ste postigli do danas?

Tužno  je i žalosno što se kod nas zapravo njeguje kultura neuspjeha. Kad netko ne uspije odmah je obilježen u društvu. Ljudi onda padaju u depresiju i blokiraju se. Postoji jedno super istraživanje u Americi prema kojem ljudima tek 14. po redu biznis uspijeva. Postoji i poznata izreka koja kaže kako je uspjeh satkan od niza neuspjeha. Neuspjeh se ne bi trebao zvati neuspjehom već pokušajem jer se kroz te stvari može jako puno naučiti. Ja i moj poslovni partner Davor Bruketa se nikad nismo puno bavili učenjem teorije već smo se vodili metodom pokušaja i promašaja. Puno puta smo pogriješili i imamo iza sebe nekoliko poduzeća koja nisu uspjela, ali smo iz toga puno naučili i to nas nije obeshrabrilo. Dapače, onda se stvorio inat da ponovno krenemo iz početka. Mi u dizajnu imamo određenu metodologiju kako prilikom rada na projektu sve do tada napravljeno bacimo i krenemo iz početka ako shvatimo kako smo skrenuli s željenog puta. U većini slučajeva na kraju stvari tako ispadnu puno bolje nego da smo nastavili onako kako smo započeli prije. Kod nas je ta kultura neuspjeha katastrofalna i vjerujem kako koči cijelu zemlju, ali mi je drago kako se o tome počelo pričati u javnosti. Iako puno ljudi odustane nakon prvog pokušaja pod izlikom nedostatka novaca, ja nekako ne vjerujem u to. Trebali bismo promijeniti mentalitet i mislim kako idemo u tom smjeru. Imam jednog prijatelja koji vodi jedan start up već niz godina, a koji nije baš uspješan. Nekoliko puta sam mu rekao kako je to već trebao pustiti i krenuti drugim putem jer je do sada već mogao postići nešto drugo i nešto bolje.

Na konferenciji ste pričali o tome kako niste imali potrebna znanja za samo vođenje posla, biste li danas nešto promijenili?

Možda bih danas nešto drugačije napravio. Mi nismo imali nikakve menadžerske vještine koje su potrebne za vođenje posla. Mi smo 2003. godine imali jako veliki rast, s 12 zaposlenika smo došli na njih 50 što nas je skoro uništilo jer je to ogroman rast u jako kratko vrijeme. Ozbiljna kompanija bi tada i u većini drugih slučajeva razradila i pripremila plan rasta i razvoja, a mi smo griješili i učili u koracima. Do većine zaključaka o tome što bi i kako trebali došli smo učeći na vlastitim greškama. S druge pak strane, tako smo stvorili potrebne alate za upravljanje koji su prilagođeni baš nama iako smo do toga došli mukotrpnim radom, a i u međuvremenu smo potrošili mnogo novaca. Ali ponavljam, upravo tako smo sami stvorili niz inovativnih alata koje smo sami stvorili i koje nismo kopirali od drugih. Ukoliko bih trebao nešto izdvojiti što bih drugačije napravio onda  jest to da bih prije zaposlio nekoga tko bi se bavio menadžerskim poslovima jer bismo tako možda prije postigli ovu razinu poslovanja koju imamo danas.

FOTO: Maja Gjajić

Iako ne postoji univerzalna formula za uspjeh, što je po vama najbitnije za nekoga tko je na početku karijere?

Najbitnije je razumjeti kako je neuspjeh samo dio procesa. To je danas jako važno za mlade ljude. Puno ljudi ima niz ideja, međutim to nije od presudne važnosti. Svatko može imati ideju. Bitno je imati snagu i moć za realizaciju tih ideja. Moramo biti svjesni kako ne možemo svi uspjeti u realizaciji svojih ideja. Postoje ljudi koji to mogu, ali postoje i ljudi koji to ne mogu, a u tome treba biti jako iskren prema samome sebi. Ako netko zaista osjeti kako ne može realizirati svoju ideju onda bi trebao pomoći nekome drugome da se ideja ostvari. Na taj način se mogu razvijati vještine kako upravljati tuđim idejama i tako se u konačnici može ostvariti puno veći uspjeh. Moja glavna poruka jest kako ne treba biti obeshrabren neuspjehom. Ja i moj poslovni partner smo u samom početku bili spremni ne uspjeti i onda nismo reagirali iz straha, a to je najgora opcija. Ako strah upravlja tobom onda radiš niz pogrešaka i osuđen si na neuspjeh.

Kako se oduprijeti kritikama i okolini koja ne podržava pokretanje vlastitog posla?

Ja sam u svom slučaju jako puno radio na sebi da me takve stvari ne koče. Vježbao sam jogu, meditirao i razgovarao sa psihijatrom koji me učio kako apsorbirati negativnu energiju oko sebe. To je jako teško u društvu koje jedva čeka nečiji neuspjeh kako bi tada mogao upirati prstom. Sve frustracije dolaze od nas samih. Potrebno je jako puno rada na sebi da nas takve stvari ne dotiču. U početku pojave Interneta stalno sam čitao i analizirao komentare pri čemu me svaka riječ „ubijala “dok nisam shvatio kako se ne mogu boriti protiv toga i kako svatko ima svoje mišljenje. Postao sam zadovoljan samim sobom i shvatio, ako razmišljaš o tome što misli okolina, nikad nećeš ništa napraviti. Teško se oduprijeti, ali radom na sebi svatko može pronaći način. Najvažnije jest vjerovati u sebe.

FOTO: Maja Gjajić

Smatrate li „današnje generacije“ pomalo pasivnima ili ste možda kroz svoj rad ipak dosta naučili od njih?

Svaka generacija funkcionira u skladu sa svojim okruženjem. Moja generacija je bila totalno drugačija od ove današnje. Naše inicijative su bile vođene neimaštinom. Većina stvari se uopće ne može usporediti, međutim vidim koliko su studenti danas zainteresiraniji. Primjerice, koliko stvari se samo do danas promijenilo u Osijeku. Postoji niz ideja, start up-a, IT poduzeća, … stvari su se počele mijenjati. Mijenja se kultura i scena jednog grada, a prave prednosti će tek biti vidljive za desetak godina. Ono što je ključno, čini mi se kako su ljudi prestali čekati da netko drugi nešto napravi, a to je krenulo od studenata. Napravljen je prvi korak da se stvari zaista počnu mijenjati i to je pravi početak. Sama Inspire Me konferencija na Ekonomskom fakultetu Osijek je bila zbilja zanimljiva. Bio sam prisutan od početka do kraja i stvarno sam uživao slušajući različite inspirativne priče. Kad čovjek to čuje, shvati kako ne postoji jedinstvena priča. Međutim, ono što je svima zajedničko jest želja da netko zaista napravi ono što voli. Bitno je ne obazirati se na to što će tko reći jer inače radimo korak u natrag. Nema pravila za ostvarenje uspjeha. Ja sam samome sebi rekao, dokle god svaki dan idem s veseljem na posao znači da sam na dobrom putu.

Biste li preporučili mladima odlazak na Inspire Me konferenciju?

Ovakve konferencije su zbilja dobre jer čovjek može čuti kako je niz dilema i problema koje ima prilikom pokretanja vlastitog posla zapravo potpuno normalna stvar. Na ovaj način se može čuti kako se unatoč tome može uspjeti i možda netko baš slušajući ovakva predavanja dobije ideju kako nešto riješiti. Mladim ljudima je jako važno dati sigurnost i hrabrost, a kroz ovakve konferencije se to može postići. Slušajući tuđa iskustva svi mogu profitirati.

UREDILA: Natalija Cvek; FOTO: Maja Gjajić


Amel Hadžipašić

Amel je po struci diplomirani ekonomist, s dugogodišnjim iskustvom u vođenju brojnih projekata te radu
u financijama i konzaltingu.

Zanimaju ga marketing, mediji te event management.
Predavač je na mnogim konferencijama i projektima iz područja EU fondova, poslovnih planova,
event managementa, upravljanju karijerom…

Veliki je obožavatelj košarke, dobre glazbe i putovanja.