Tanja Džido, CEO Shhhefica: Tko ima ideju, samo nebo je granica!
1054
post-template-default,single,single-post,postid-1054,single-format-standard,qode-quick-links-1.0,ajax_fade,page_not_loaded,,qode_grid_1300,qode-theme-ver-11.1,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-5.1.1,vc_responsive

Tko ima ideju, samo nebo je granica

Tko ima ideju, samo nebo je granica

Intervju: Tanja Džido, CEO portala Shhhefica

Možete li nam reći tko je Tanja Džido?

Tanja Džido je specijalistica digitalnog marketinga, odnedavno poduzetnica, osoba koja se nekako kroz život trudi uvijek inspirirati druge ljude i donijeti im nešto pozitivno i lijepo. Po prirodi sam veliki idealist, što na ovom svijetu zapravo nije uvijek često dobrodošlo. Uvijek sa strane čujemo: „budi realan“, ali upravo taj neki idealizam je ono što je mene učinilo drugačijom u svakom smislu moje karijere i što mi je dalo neko uporište da uspijem i da idem dalje. Tako da s tim jednakim idealizmom i optimizmom idem dalje i pokrenula sam Shhheficu upravo iz toga jer mislim da svijet ima i previše kritičara i previše ljudi koji su tu da vas obeshrabre i kažu budi realan. Ja zapravo želim biti osoba koja će gurnuti druge ljude i reći: „Ok probaj, barem znaš da ćeš pokušati. Što je najgore što ti se može dogoditi? Nećeš uspjeti, ok, naučit ćeš nešto iz toga i ideš dalje. Inače ćeš se do kraja života pitati što bi se dogodilo da sam pokušao, mogao sam ovo, mogao sam ono. Zato treba živjeti život punim plućima i nemati nikakvo kajanje u životu.“


FOTO: Katarina Skrbin

Tijekom karijere promijenili ste dosta poslova od kojih su neki iziskivali dodatno učenje i edukacije. Što Vas je motiviralo da i dalje učite, educirate se i rastete?

Ja sam po prirodi oduvijek bila znatiželjna, što je recimo kad sam bila beba mojim roditeljima zadavalo velike glavobolje, jer sam sve uvijek htjela otkriti, kako što funkcionira, kako svijet radi i koje ideje pokreću svijet. To me nekako pratilo tijekom cijelog obrazovanja, naime ja sam od 7. razreda osnovne počela raditi na radiju. Već sam od osnove škole bila uključena u različite dramske skupine, svirala sam gitaru. Čak sam i bubnjeve svirala, imala sam svoj rock bend i htjela sam biti zvijezda. Uvijek sam se trudila imati neku dodatnu edukaciju i dodatno područje interesa osim samog obrazovanja. I to mi je zapravo pomoglo i dalje. Kada sam završila faks ja sam znala da to neće biti posljednja knjiga koju ću pročitati, posljednji papir koji ću imati sa završene edukacije, nego sam se stvarno trudila dalje educirati. I dan danas se stalno educiram, upravo prije ovog intervjua sam slušala Webinar. Uvijek se educiram gdje god uspijem. Slušam podcaste, čitam knjige, to više nije samo poželjna stvar nego nužno da bi mogli opstati na tržištu, da biste bili sretni ako te znatiželjna osoba. Mene jednostavno čini sretno kada se stalno educiram, kada stalno radim na sebi. Učim zato što mislim da niti jedna osoba na svijetu nije gotov proizvod, da kaže: „ok to je to i takav ću biti do kraja života“, nego stalno moramo raditi na sebi, ako ništa da budemo bolje osobe i činimo ovaj svijet boljim.

FOTO: Katarina Skrbin

U jednom od intervjua rekli ste kako je nemogućnost razvoja bila poticaj da date otkaz i pokrenete svoj posao. Kako ste se osjećali u trenutku kada ste shvatili da više nemate mogućnosti razvoja? Jeste li se odmah odlučili na otkaz ili je to ipak bio određeni proces gdje se kalkulirali što i kako dalje?

To je bio jedan dugotrajan proces gdje se onaj idealist u meni borio i osjećao kao da je u nekom zatvoru rutine. Najgora stvar koja se može jednom čovjeku dogoditi je da se osjeća zarobljeno u rutini, da ne vidi dalje svoj napredak i da koliko god je uspješan u svom poslu i možda dobiva neka priznanja od strane kolega iz struke, jednostavno ako se osjeća zatočeno na tom mjestu treba otići od tamo. I to je najjednostavnija poruka, slušajte sebe. Ja sam stvarno imala po svim standardima jako dobar posao i svi su mi rekli trebaš biti zahvalna na tome, jer je danas jako teško naći stabilan posao u struci i ugovor na neodređeno, dakle stvarno sam imala sve i možda zbog te grižnje savjesti sam se dosta cijelo vrijeme preispitivala u sebi da li trebam otići ili ne, a li sam htjela dati sebi priliku da probam ostvariti ono što želim i da se razvijem, pa makar neuspjela. Što je najgore što mi se može dogoditi? Naći ću drugi posao i onda ću ići dalje i to je to. Ali da bio je dugotrajan proces razmišljanja, lomljenja, možda nekih 3-4 mjeseca sam bila stvarno na rubu hoću li ostati ili otići, al moj osobni razvoj je bio daleko bitniji od bilo čega drugog.

“OK, probaj,, barem znaš da ćeš pokušati. Što je najgore što ti se može dogoditi?”

Jeste li se tada kao i većina mladih našli u situaciji da razmišljate o odlasku iz RH? Što je taj odlazak spriječilo?

Svakako jesam, nažalost razmišljala sam o tome jer imam jako puno prijatelja koji su otišli iz Hrvatske i koji su se snašli i uspjeli postići ono o čemu su godinama sanjali. Ja sam se stvarno lomila, dala sam taj otkaz u 12. mjesecu i onda sam lomila hoću li otići ili neću. Rekla sam, idem si dati još jednu priliku sa potporama samozapošljavanja, idem si dati priliku da sama probam nešto napraviti i ako tada ne uspijem onda nije do mene i idem dalje. Dajem sada tu priliku Hrvatskoj i vidjet ću kako će ići dalje. Za sada sam jako zadovoljna i imam jako pozitivno iskustvo.

FOTO: Katarina Skrbin

Imate li savjet za mlade koji smatraju kako ne mogu sami pokrenuti posao i koji radije razmišljaju o odlasku izvan Hrvatske?

Mislim da odlazak vani svakako može ponuditi jedno dodatno životno iskustvo i da svakako treba otići i iskusiti to na godinu-dvije, ali ako razmišljate dugoročno o svom životu, o svojoj karijeri mislim da trebate ostati. Pogotovo ako ste tu vezani i odrasli cijeli život, jer stvarno ima prilika i ne treba dozvoliti da nas okolina, negativne vijesti, negativni poslodavci ili iskustvo koje imamo spriječe da se razvijemo i živimo svoj život. Ima dobrih poslodavaca, ima dobrih prilika i sada je zlatno doba poduzetništva, internet nam je svima dostupan. Možete raditi za globalno tržište i iz Hrvatske. Tko ima dobru ideju samo nebo je granica, sva ograničenja i državna i birokratska sve su manja i manja. Moja preporuka je da pokušate u Hrvatskoj, a ako ne ide uvijek možete otići van.

FOTO: Katarina Skrbin

Kako se rodila ideja o Shhhefici? Jeste li o toj ideji razmišljali i ranije ili je jednostavno nastala kao rezultat želje za daljnjim razvojem?

Sama ideja o Shhhefici nastala je upravo u tih nekih tri mjeseca mog lomljenja hoću li dati otkaz ili ne. I to ne iz nekog bunta da ja sad želim biti šefica, nego iz neke potisnute želje da dadem neki svoj doprinos svijetu. Ne na način one nametljive i loše šefice, na koju svi pomisle kad čuju riječ šefica. Već da ponudim svijetu jednu novu definiciju šefice kao osobe koja se zapravo trudi da i drugima oko nje bude jednako dobro kao i njoj, koja se trudi stalno razvijati, učiti i raditi na sebi i koja unatoč tome što je možda dobra osoba ima neki svoj stav i zna reći ne, zna raditi ono što je zapravo dobro za nju. Postaviti one zdrave granice, ne, sebične granice nego one zdrave granice da i ona ne daje previše od sebe. Cijela Shhhefica je skup svih osjećaja koje sam ja imala radeći za druge ljude. Sve riječi koje sam htjela izgovoriti, a nisam jer sam se bojala. Na početku kad nemate puno iskustva mislite da tako treba biti. Do mene je, ja se trebam prilagoditi, tada jako puno riječi prešutimo i pristanete na jako puno kompromisa. Onda se jedan dan probudite i vaš život nije ni blizu onoga što ste htjeli i osjećate se zatočeni u nečemu što je možda nekome super život, ali vama nije i znate da morate napraviti tu promjenu. Shhhefica je neki moj ideal, gdje sam se ja konačno oslobodila nakon svih godina i dala joj jedan identitet.

FOTO: Katarina Skrbin

Većina ljudi ne želi dijeliti svoja iskustva, ako i dijele to su neke površna iskustva, u strahu da bi netko drugi mogao iskoristiti ta iskustva i biti bolji od njih. Vi ste upravo to napravili, dijelite svoja iskustva s drugima, kako ste se odlučili na to?

Upravo iz tog razloga. Kada sam ja prolazila ta iskustva, svi oko mene su se naizgled činili jako sretni kao da nitko drugi nema takva iskustva i onda sam se ja osjećala sama. Čitala sam knjige, jako puno knjiga uspješnih ljudi u svijetu i sve te knjige su bile pratile uzlaznu putanju, sve im je glatko išlo u životu, ali nitko od njih nije bio iskren i rekao: „ja sam se u ovom trenutku osjećao jako loše, u ovom trenutku moj posao je propao.“ Nema te neke iskrenosti. Svi vole idealizirati svoje živote, jednako tako na Instagramu i Facebooku, pogotovo ovih dana vidite sve savršene fotografije, sve savršene živote i vama se čini kako jedini imate taj problem. Upravo zato sam odlučila progovoriti i potaknuti druge ljude da podijele svoje priče. Upravo rubrika inspiracija na Shhhefici ima ljude koji iskreno kažu nešto kao osnovao sam firmu i u sred procesa sam shvatio da imam potpuno krivi poslovni model i da ću propasti. Kako ću se sada boriti s time? Kako ću uspjeti? To su zapravo ona znanja koja će drugim ljudima koristiti da ne naprave istu grešku. Od toga da mi sve idealiziramo i da se pravimo da je sve savršeno nemamo ništa osim da nam se drugi ljudi dive, ali čemu nam to ako mi nismo sretni i nismo iskreni.

“Moja preporuka je pokušajte u Hrvatskoj, ako ne ide uvijek možete otići van.”

U ranijim intervjuima naveli ste neke tvrtke gledaju što je njima bitno i to objavljuju na društvenim mrežama, dok druge prate što je bitno korisnicima i na temelju toga planiraju svoje objave. Kojom tezom se vi vodite i kako definirate što je to bitno posjetiocima ili vama?

Moj smjer je definitivno ono što je korisnicima bitno, dakle ja sam s pokretanjem Shhhefice neki svoj interes apsolutno stavila u zadnji plan. Stvarno mi je cilj ljudima dati mjesta za motivaciju i inspiraciju. Više manje sve moje objave su fokusirane na korisne i savjetodavne članke, motivacijske citate, eventualno u posljednje vrijeme s nekim događanjima koje pokrećem za dobrobit same zajednice možda guram neki prodajni segment ali oko toga se trudim što manje. Dobivala sam i nekoliko upita za direktna sponzorstva, stavljanje reklama na portal što sam, mnogi će reći da je to ludost, odbila. Mislim da će neki korisnici i zajednica koju želim izgraditi izgubiti povjerenje u takav jedan portal kada počnu pucati reklame sa svih strana. Ako jednog dana i budu tu reklame onda će to biti jako probrane reklame. Nekako želim da drugima stvarno bude koristan taj sadržaj. Što se tiče definiranja što je korisnicama bitno jako puno sam se u poduzetništvu otvorila drugima, stalno sam na nekim događanjima i uvijek me veseli upoznati osobu koja je čula za Shhheficu, koja je prati, to mi bude jako drago jer mi se ponekad čini da me samo prate moji prijatelji i to je to. Onda kada malo proširim krug shvatim ovo je otišlo jako široko. Kada popričam s njima shvatim da im fali ono što je falilo i meni kada sam se nalazila u njihovoj situaciji, da im netko približi kako se postaviti u nekim situacijama, npr. pregovori oko povišice, kako se postaviti u odnosima, kako opstati u poslovnom svijetu koji vas pokušava oblikovati po svom, a da vi želite ostati svoji. Po tome nekako definiram teme.

FOTO: Katarina Skrbin

Za razliku od drugih portala članci na vašem portalu uglavnom završavaju pitanjem ili poticanjem na pitanja putem maila. Odgovaraju li ljudi stvarno na ta pitanja i šalju li Vam mailove?

U početku kada sam tek počela sam cijelom pričom stalno sam dobivala na dnevnoj bazi barem 10 mailova gdje su ljudi pohvalili inicijativu, pohvalili cijeli taj novi smjer koji je započela Shhhefica. Međutim u zadnje vrijeme primjećujem da se dosta ljudi slabije usuđuju pitati, čak i na nekim otvorenim događanjima kad ih pitam što želite, nekako se svi boje priznati da u nečemu imaju poteškoća, da u nečemu imaju izazove, da im nešto treba pomoć ili inspiracija. To je ono što želim postići s organiziranjem Shhhefica Success Talksom, da nekako približim te uspješne ljude drugima i da im pokažem da su oni isto ljudi od krvi i mesa koji prolaze iste teškoće kao i drugi ljudi. Da potaknem mlade ljude da postavljaju pitanja. Kada u nečemu zapnu da se jave. Imala sam jako puno ljudi koji su mi se javljali putem inboxa kada zapnu u karijeri i ne znaju hoće li dati otkaz ili neće i nekako uvijek moja poruka bi završavala s tim: Netko drugi ti može reći što god želi ali ti najbolje znaš kako se osjećaš.

“Samo se usudite!”

U Poduzetničkom sprintu osvojili ste nagradu korištenja poslovnog prostora. Koliko Vam je ta nagrada pomogla, što vam je općenito pomoglo a što vam je bilo najteže u tom procesu osnivanja?

Što se tiče samog prostora još ga uvijek nisam počela koristiti iako sam osvojila tu nagradu, počet ćemo ga koristiti sada od 9. mjeseca. Na samom početku najveći vjetar u leđa mi je dala potpora za samozapošljavanje putem koje sam nabavila neku opremu koja mi je bila potrebna za poslovanje. Zapravo najviše su mi pomogli ljudi koje ja ne poznajem a koji su mi se javljali s pozitivnim riječima, stavovima i time potvrdili da je Shhhefica potrebna. Ja sam oduvijek bila osoba koja je smatrala da ne treba ovisiti o drugim ljudima, ali kada krenete u poduzetništvo shvatite koliko zaista ima divnih ljudi koji će vam otvoriti vrata. Koji će biti tu uz vas, koji će vam dati jako korisne savijete bez ičega za uzvrat, tako da sam na tome najviše zahvalna. Otkako sam krenula nikada nisam doživjela da su mi se vrata zalupila, uvijek su otvorena, uvijek su tu ljudi koji su spremni pomoći. Stvarno najljepše iskustvo do sada.

Jeste li prilikom razvoja ideje o vlastitom poslu naišli na potpunu podršku Vaše okoline ili je bilo ljudi koji su mislili da to i nije najpametnija odluka?

Imala sam od početka podršku ljudi koji su meni jako bliski, jer su oni znali koliko sam radila za druge i da sam spremna uzeti taj veliki zalogaj poduzetništva. Ali ljudi s kojima nisam direktno okružena su imali svakojake reakcije: kako se usudiš? Znaš kakva je konkurencija, znaš kakvo je tržište, kriza je….to su ljudi koji žive svoje strahove, ja ne mogu dopustiti da ih prenesu na mene. Ja želim živjeti svoje snove a ne strahove i zato idem u smjeru svojih snova. Strahova uvijek ima ali pravite se da ih nema i idete dokle stignete. Naravno da će uvijek biti reakcija okoline. Nažalost izgubila sam i sebi drage ljude i prijatelje zbog neke ljubomore jer čim počnete postizati uspjehe iskristaliziraju se ljudi oko vas, ali sve je to za dobro.

FOTO: Katarina Skrbin

Iako ste radili puno različitih poslova nikada niste bili u situaciji poduzetnika? Jeste li samo uskočili u tu ulogu pa što bude ili ste se nekako pripremali za tu ulogu?

Recimo da sam krenula u sve to dosta nepromišljeno, ali na svu sreću stvarno moram pohvaliti Plavi ured koji je odličan sa svojim edukacijama i Start-Up akademijom koja vam stvarno pomaže dobiti osjećaj za cijelo tržište, pripremiti onaj racionalni dio. Ja sam u sve to krenula jako emocionalno jer sam i po prirodi takva. Našla sam se u situaciji gdje više sebe nisam mogla vidjeti da radim za druge. Shvatila sam da je taj ubrzani razvoj koji ja priželjkujem, da vas netko gurne u vatru, upravo to poduzetništvo. Bio mi je težak knjigovodstveni i pravni dio koji nije nešto s čime sam se susretala u svom poslu, ali kako sam vodila projekte u svojoj bivšoj firmi sve to mi je nekako bilo poznato i mogla sam poduzetničku ulogu lakše prihvatiti. Nije lako, uvijek morate učiti i raditi na sebi, ali nije bilo nešto pretjerano teško.

“Trebamo biti tu jedni za druge i pomagati si.”

Priznali ste da vam je prilikom osnivanja posla jedna od najslabijih karika bila networking. Kako ste se suočili s time i postigli da vam to danas bude nešto potpuno normalno?

Mislim da mi je to čak bila najslabija karika. Ja bih prije odlazila na poslovne evente, gdje sam trebala doći kada me pozovu klijenti, stajala sam u kutu i pitala se kada je pristojno vrijeme da odem. Bilo mi je užasno neugodno jer nisam znala što bi ja pričala s tim ljudima, taj cijeli small talk mi je bio nepoznat. Ja sam više bila tip koji će sjesti i raditi i ubiti se od posla ali to stvarno nisam znala raditi. Rekla sam sama sebi ako vidiš da te to nešto koći prema uspjehu idemo poraditi na tome. Čitala sam jako puno knjiga o networkingu, gledala videe i vježbala, ništa bez vježbe. Išla sam na puno edukacija, na puno evenata i upoznavala ljude. Najgore što mi se može desiti da se obrukam, kažem nešto krivo ali ispravit ću se. Možda je u početku bilo dosta neugodno, ali iz dana u dan postaje sve bolje. Sada je super jer mogu otići na kavu s bilo kim i ne razmišljam o toj nelagodi nego se veselim upoznati tu osobu i vidjeti što ona novo ima za mene, koji su njezini talenti. Ne razmišljam više na način kao prije, prije sam razmišljala ja ću sada nekome smetati sa svojom pričom i sl, ali danas to stvarno obožavam.

FOTO: Katarina Skrbin

U 9. mjesecu organizirate Shhhefica Talks u Rijeci i Zagrebu. Možete li nam malo opisati taj projekt. Kako je nastala sama ideja i što posjetioci mogu očekivati?

Glavni cilj je poslati poruku da subotnje kavice kakve znamo nisu odraz stvarne situacije, već da se ljudi podržavaju, da slušaju jedni druge i podržavaju jedni druge na putu prema uspjehu. To je onaj trend koji želim potaknuti, da nema tračarenja, ogovaranja i željenja drugome zlo, nego da trebamo biti tu jedni za druge i pomagati si. Počinjem s cijelim eventom u Rijeci i Zagrebu, gdje me iznenadio ogroman broj prijava i pozitivne reakcije ljudi. Odlučila sam napraviti besplatno događanje, da bi što više ljudi pomogla izaći iz loših okvira, predodžbi o poduzetništvu i da im dam tu dozu istine i cijele priče s obje medalje. Uvid da poduzetništvo nije teško, da se svima događaju usponi i padovi. Da je najnormalnije sumnjati u sebe i u svoj proizvod, i posao ali i gurati dalje i izviči situaciju.

“Strahova uvijek ima, ali pravite se da ih nema i idete dokle stignete.”

Što vas inspirira u životu i u poslu?

Nekako sam uvijek pronalazila inspiraciju u britanskoj kulturi, britanskoj poslovnoj sceni, tako da jako puno čitam o tome i istražujem. Iskreno voljela bi se jednog dana preseliti u London i živjeti tamo. To je ono što mene uvijek izvuče. Koliko god da je loša situacija pogledam neku lijepu fotku Londona i pomislim Tanja jednog dana ćeš biti tamo i sve ovo te priprema za taj put i sve što ćeš tamo doživjeti. To je ono što mi na kraju dana vrati osmjeh na lice.

Imate li neki savjet za mlade?

Samo se usudite! 20 sekundi lude hrabrosti i sve možete imati. Bit će teško, ali sve što je teško donijet će vam nešto još bolje. Treba probati i usuditi se, jer svi koji se usude postignu svoje ciljeve.

FOTO: Katarina Skrbin

UREDILA: Nikolina Cindrić, FOTO: Katarina Skrbin


Nikolina Cindrić

Nikolina je apsolventica poslovne informatike na Fakultetu ekonomije i turizma u Puli.
Zanimaju je web dizajn, web development i digitalni marketing.
Velika je ljubiteljica putovanja, kvalitetne knjige i životinja.

 

Nikolina Cindrić
[email protected]